Počeci filma u Hrvatskoj

Prvi prikazi pokretnih slika u Hrvatskoj zabilježeni su vrlo rano, već 8. listopada 1896. u Zagrebu, što je bilo manje od 10 mjeseci nakon prve javne projekcije u Parizu. Ovaj događaj označava početak kinematografske povijesti u Hrvatskoj — „žive fotografije“, kako su se tada nazivali ti rani filmovi, privukle su pozornost publike i potaknule širenje novog medija.

Ubrzo nakon toga, od 1897. godine, u velikim hrvatskim gradovima počinju djelovati tzv. putujuća kina – pokretne kino-dvorane koje su dovodile filmske emisije u mjesta koja nisu imala stalne kino-sale. Prve stalne kinodvorane otvorene su početkom 20. stoljeća: Zagrebačko i pulsko kino otvaraju svoja vrata 1906. godine, a sljedeće godine kino se pojavljuje u Splitu, Zadru i Rijeci, da bi 1908. kino krenulo i u Dubrovniku.

Ipak, unatoč entuzijazmu gledatelja i brzom širenju kina kao institucije, prva domaća filmska produkcija kasnila je. U početku nije bilo velike potrebe za snimanjem domaćih filmova – uvozni filmovi iz Beča i Trsta bili su relativno jeftini i lako dostupni, pa su kino-poduzetnici radije prikazivali uvozne naslove. No lokalni entuzijasti nisu čekali da se filmovi snimaju u inozemstvu: vlasnici kamera i putujući snimatelji počeli su dokumentirati lokalne prizore – snimali su krajolike, događaje iz života gradova i sela, često vrlo kratke snimke, čime su doprinijeli stvaranju prvih filmskih fragmenata hrvatske svakodnevice.

Jedna od ključnih figura tih pionirskih godina bio je Josip Karaman, splitski vlasnik kina, koji je 1910. snimio prve domaće prizore iz Splita. Drugi važan pionir bio je Josip Halla, koji je 1911. snimio izvještaje iz Zagreba, a kasnije, kao ratni dopisnik tijekom Balkanskih ratova, radio je za francusku tvrtku Éclair, čiji je materijal uključivan u tadašnje filmske kronike.

Važno je istaknuti da prvi „cjelovečernji“ narativni film, kakav danas podrazumijevamo, nije nastao odmah u tim pionirskim godinama, već se domaća produkcija tek postupno razvijala, a u početku dominiraju kratki prikazi svakodnevnog života i dokumentarne snimke, dok je potpuna igrana filmska forma još uvijek daleko.

Kako se kino-infrastruktura širila i jačala, razvijale su se i druge važne institucije filmskog života: 1907. u Zagrebu je osnovana prva hrvatska distributerska tvrtka, a 1913. u Bjelovaru izlazi prvi filmski časopis. Ovi koraci pokazivali su da je filmski medij postao dio domaće kulturne i društvene stvarnosti, a ne samo egzotična zabava u uvoznim dvoranama.